Filmovi, kikiriki, semenke, zanimacija za oči

Šta da Vam kažem kad već sve znate.

Šešir profesora Koste Vujića
2012/02/23,23:28

E moja deco, u moje vreme je bilo drugacije, bilo... i ovde se uglavnom recenica prekine jer ista ta deca ne zele da slusaju nekog matorana koji im prica kako je to bilo pre 50 godina, kako se to zivelo sa malo para, kako su se osvajale devojke, kako su se citale dobre knjige, pesme a što da ne i kako se dobro jelo.

Bas zbog toga, treba nam sto vise filmova kao sto je film Šešir profesora Koste Vujića, da nas podseti kako je bilo ziveti u svetu gde nije bilo previse informacija, buke, komplikovanih odnosa. Bilo je sve prosto ali ne na banalan način kako mnogi misle.
Neko je jednom lepo rekao, daj čoveku što više informacija i ostaće u neznanju. Internet, društvene mreže, novi kanali komunikacije su nam otvorili vidike ali su nas zbunili.

Znam da je danas bilo 12 ljudi na premijeri filma Anđeline Džoli, znam da se Bilja Srbljanović malo opustila ali da li znam kako da pridjem devojci, da udovoljim sebi i drugima, šta da radim kad ostanem sam sa sobom.Plašim se da osim što smo se zbunili da smo se malo i izgubili.
Kažu našao je devojku pa mu je pao social rating na društvenim mrežama, šta zapravo danas predstavlja social rating ( uzgred počeli smo da koristimo i engleske reči ). Da li se toliko promenio sistem vrednosti da je danas potpuno suludo da devojci napišeš pesmu, da pevaš stare dobre serenade ispod prozora, da pošalješ pismo. Da, poslati pismo, zvuči staromodno ali nije bitno u kanalu komunikacije nego u samom činu, trenutku, intimi koju ima jedna poruka.
Žašto nam je danas tesko naći osobu sa kojom želimo da provedemo život a ako je nađemo teško nam je da to na glas kažemo, da se slučajno ne protumači loše.
Žašto raspravljamo o banalnim, marginalnim temama. Zato što u mnoštvu informacija skačemo sa jedne teme na drugu a da se ni ne potrudimo da zagrebemo nijednu od njih.
Često razmišljamo o tome kako nešto može da bude i kako bi trebalo da bude a ne vidimo da nam sadašnjost izmiče i da nam je često trenutno stanja mnogo dalje nego neko buduće.
Postali smo toliko zavisni od okoline jer nas ista ta okolina svaki dan puni sa sve više informacija da više i ne možemo sami da donesemo odluku a da ne konsultujemo nešto, dobro ste čuli, nešto.

Razmislite kako ste se osećali kad ste odgledali film Montevideo, takav isti osećaj sam i ja imao posle fillma Šešir profesora Koste Vujića. Šta smo to sebi uradili kad toliko zavidimo nekim prošlim vremenima.

Puncture
2012/02/16,00:25

Ljudi često ne razmisljaju o globalnim problemima jer istinu za volju imaju previse svojih. Ko jos moze danas sebi da priusti da razmislja o problemima koji se ticu svih nas a na koje nazalost nemamo uticaj.
Uvek se nosimo mislju da neko drugi resava nase probleme ali nije tako.

Film Puncture je jedan od onih filmova koji vas tera da opet razmisljate kako je u stvari svet jedno sjebano mesto. Podatak da je u Americi 90-ih godina bilo svake godine i do 800.000 hiljada medicinskih sestara koje su dobijale AIDS, hepatitis tako sto su pruzajuci pomoc zavisnicima bivale povredjene od strane polomljene igle, samim tim i zarazene vam dosta govori o kakvom se problemu radi a sve zbog jedne igle, previse mala stvar da bi zadavala toliko problema.
Sve sto je bilo potrebno uraditi jeste zameniti postojecu plasticnu iglu sa novom sigurnom iglom gde ne postoji promil sanse za povredu ali igla koja moze da se koristi samo jednom, čitaj jednom. Takva igla kosta vise i pogadjate naravno da kompanije koje vec umaju ugovor sa bolnicama vezano za nabavku igala ne zele da ulaze u dodatni trosak.
Vecina ljudi to vidi ali im je jasno da to nije njihova borba i ne zele da trose energiju a povrh svega i novac za nesto za sta znaju da je unapred izgubljno, da li je?
Medju nama uvek ima ludaka, tako zovemo ljude koji pokusavaju da isprave krive drine. Mike Weiss ( Chris Evelin ) i Paul Danziger ( Mark Kassen ) su tim koji predstavljaju mladu advokatsku kancelariju i odma su dobili vruc krompir kako naterati bolnice sirom Amerike da koriste bolju i sigurniju iglu.

Dodatni problem cele ove inace komplikovane situacije je da je Mike tezak zavisnik od raznoraznih opijata. Ne znam da li coveku trebaju neka dodatna pomagala, znaci da bi uradio nesto dobro ali Mike nikako nije hteo da odustane. Dok su mu svi govorili da je sve izgubljeno cak i njegov partner on to nije slusao. Njegov cilj nije bio jasan, a kako je i mogao da bude pored svih narkotika koje je uzimao ali nije odustajao sto je i poenta cele price.

Kazu da najvece svetlo dolazi iz najmracnijeg tunela, ne znam sta to tacno znaci ali verujem a nada je nesto sto niko ne moze da vam oduzme.

Real Steel
2012/02/11,09:51

Gledajući film Real Stell i Jeremi Lin-a kako praši u New York Knicks-ima dolazim do zaključka kao i komentator sa ESPN-a, ne izgleda tako snažno koliko zapravo jeste.

Zapravo mi se ceo život iznenađujemo. Kako je neko uspeo, kako neko glumi, kako neko zarađuje ogroman novac, kako neko uspe da do juče bude nepoznat i autsajder a stasa u pravog heroja i pobednika. Ja kažem ništa nije slučajno, svaki uspeh se zasluži. Kažu odvojiti posao od privatnog života, možda ali teško da možete odvojiti emocije od nečega što radite, jer ako vam je stalo do nečega tu su uvek uključene emocije, uvek. Treba ih kontrolisati ali nekad ih samo treba pustiti, jer i sami znate, čovek protiv sebe ne može dugo da izdži.
Pitate se žašto Roger Federer plače posle svakog osvojenog Gren Slema, žašto Novak cepa majicu i dere se, žašto su se vaterpolisti Španije grlili ko mala deca kad su nas dobili u finalu svetskog prvenstva, žato što je postajala emocija.

Neko bi rekao da je film Real Steel još jedan vid američe propagande, delimično se slažem ali bi ga svakako preporučio mlađoj populaciji ali i starijoj, jer film ne opterećuje a govori dosta.
Trenutno je bitno da informacija bude laka, lepo ispričana i upakovana a da opet dosta toga može da kaže i samim tim bude razumljiva.

Godina pitaj boga koja i Charlie Kenton čitaj gubitnik, čovek koji je napustio sve i koga su napustili svi. Sve vreme je na putu, vozikajući u svom kamionu robote. Da, dobro ste pročitali robote. Pošto sam već rekao da je godina pitaj boga koja, u pitanju je budućnost gde umesto starog dobrog boksa dolazi do izražaja borba robota. Ljudima je jednostavno dosadilo da gledaju dva borca koji se bore a to se ne završava nista spektakularno a hteli su da vide smrt, poniženje i tu onda stupaju na scenu roboti.
Naravno, kao i u svakom sportu, morate da dobijate da bi napredovali što nikako ne polazi za rukom Charliju dok ne upozna svog sina koji ima 11 godina. Stvar se komplikuje kad znate da je on znao sve vreme da ima sina ali ga se jednostavno odrekao, čovek voli više robote. Silom prilika mora da čuva sina neko vreme a videli smo svi na mnogim primerima kako deca mogu da promene nečiji život.

Ne postoji razlog zašto stalno treba forsirati rečenicu to je poneo od kuće ili nije slušao roditelje i sl. Može mnogo da se nauči od mlađih a poenta cele priče da sve što radiš u životu mora da ima dvosmeran put ili se trudite da razmišljate da kad nekom poklanjate poklon ne usrećujete tu osobu nego sebeJ

50/50
2012/02/05,22:32

50/50 šanse, zvuči dobro. Koliko bi bilo sjajno da ovakav procenat imate u šutiranju trojki,  dok tražite posao, osobu svog života ili da recimo igrate neku igru na sreću. Naravno sve ovo pada u vodu kada govorimo o nečemu do čega Vam je najviše stalo, sopstveni život.

Adam ( Joseph Gordon-Levitt ) je živeo normalan život, u stvari život kakav bi mnogi u Srbiji poželeli. Devojka, stan, posao, šta čovek još da poželi u svom životu a da ne pretera i ne bude slučajno pohlepan. Kažu nesreća ne dolazi sama ali sigurno dolazi iznenada i brzo uviđate da neke stvari morate da menjate ili ipak odbijate to da uradite.
Niko me nije lako kad čuje lošu vest, toliko lošu da postoji mogućnost da ćete živeti toliko dugo da svi mogu da vas sažaljevaju.

Stvarno verujem da u takvim situacijama čovek prolazi kroz različite faze: priznavanje, negiranje, odbijanje, depresija, bes, sreća. Čovek skapira da u svom životu mora proći kroz sve ove faze i da vremenom se život svodi na svega nekoliko pravih osoba. Kažu daj čoveku vlast i vidi kakav je a ja kažem upadni u govna i vidi ko će ti pružiti ruku.

Uvek postoji onaj crv u glavi, mogu sve sam, ne treba mi niko, jednostavno to nije tako. Kreirani smo da bi sve dobro i lose podelili sa nekim drugim. Znate razmisljao sam, zašto mi je uvek bilo lepše da jedem sa nekim nego kad jedem sam, žašto sam uvek držao upaljen televizor u stanu kad nije bilo nikog, žašto kad zađem sam na koš mogu da šutiram 15-ak minuta a u stanju sam da igram basket po ceo dan, zato što čoveka nikad ne treba ostavljati samog sa svojim mislima, to skoro nikad ne ispadne na dobro. Čak i individualcima treba neko da bi sebi dokazali da li su dobri u tome što rade.

Slušajte sportiste kada kažu da više nauče iz poraza nego iz pobeda, stvarno je tako. Ono što te ne ubije, učini te jačim ali je još bitnije da vidiš sta je to moglo da te ubije a šta je to što te je učinilo jačim.

50/50, 60/40, 70/30, brojke nisu bitne. Bitno je da guraš i da lopta na kraju završi na tvojoj polovini.

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu